Sakupljači perja

U filmu Tri Aleksandra Petrovića (1965.) Romi s medvjedom su svojevrstan lajtmotiv, lutajući trubaduri, koji čine zabavnijim inače tjeskobne scene. Nimalo slučajno da ih je Petrović uzeo za protagoniste svog najpoznatijeg i najuspjelijeg ostvarenja Skupljači perja (1967.), prvog iz Jugoslavije koje je u Cannesu uspjelo izboriti značajno priznanje, veliku nagradu žirija (zajedno s filmom Josepha Loseyja Nesreća). Producent je za promociju na festivalu uložio pravo bogatstvo po tadašnjim standardima i nije požalio, jer ga je prodao posvuda (prikazivan je pod naslovom Sreo sam i sretne cigane), a pomogle su i nominacije za Oscara i Zlatni globus (u Puli je osvojio Zlatnu arenu za najbolji film, iako je konkurencija bila iznimno jaka).  

Poput seksa kod Makavejeva, ovdje komunikaciju sa stranim gledateljem ostvaruju upravo Romi, koji su građani svijeta: premda žive u socijalizmu, to se po malo čemu može zaključiti. Imaju vlastita naselja s vlastitim životnim pravilima, opijaju se u krčmama i rado će iz obijesti dlanovima pritisnuti razbijene čaše, glazba im je fascinantna, a i sami izgledaju nevjerojatno živopisno, impulzivni su i potući će se bez oklijevanja. Petrović je smislio iznimno atraktivnu fabulu u čijem je središtu rat među „perjarima“, Romima koji se pogađaju sa seoskim gazdama pa i igumanijama za čerupanje gusaka i zatim svoj plijen preprodaju. Kao u nekom gangsterskom filmu, i ovdje postoji podjela teritorija, koje se protagonisti baš i ne drže, pa tako Beli Bora (fascinantni Bekim Fehmiu) izaziva na dvoboj Mirtu (Velimir Bata Živojinović), što dovodi do najuzbudljivije scene u tom ostvarenju, obračuna u guščjem perju.  

To je narativno najzaokruženiji redateljev film, s nizom efektnih prizora i vizualnim prosedeom s kojim se u nas te godine mogla mjeriti jedino Breza Ante Babaje (isti direktor fotografije Tomislav Pinter) te vrlo dobrom međuigrom profesionalnih i neprofesionalnih glumaca. Olivera Vučo (tada se još nije potpisivala kao Olivera Katarina) proslavila je upravo u tom filmu tradicionalnu romsku pjesmu Đelem, đelem Žarka Jovanovića, kasnije osobito poznatu u izvedbi Šabana Bajramovića.  

 

Autor teksta: Nenad Polimac