Miris dunja

Značajan, ali i jedini odskok u karijeri sarajevskog redatelja Mirze Idrizovića. Natjecao se za Zlatnu arenu u Puli 1982., kada to najviše priznanje nije dodijeljeno, iako je za njega bilo vrlo ozbiljnih kandidata, od spoja horora i filma katastrofe Variola Vera Gorana Markovića, komedije groteske Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana i njih još nekolicine. U tom krugu favorita bio je i Miris dunja, koji je dobio Zlatnu arenu za scenarij (Idrizović ga je pisao u suradnji sa svestranim novinarom i kolumnistom Zukom Džumhurom te Čehom Karelom Valterom), svojevrsnu utjehu, ali mu je puno važnije bilo što su ga naredne godine primili u službeni program prestižnog Moskovskog međunarodnog festivala. Također, u Puli su propustili nagraditi glavnu ulogu Mustafe Nadarevića, koju je tu prvi put na filmu pokazao svoj veliki glumački potencijal.

Početkom 2. svjetskog rata znatan dio BiH nalazio se u sastavu NDH, pa tako i Sarajevo. U jeku je čistka Židova i Srba, no to uzdrma i uglednu obitelj Hamidbega (Izet Hajdarhodžić), budući da su se njegova djeca različito opredijelila. Najstariji Mustafa (Nadarević) prijatelj je s Nijemcima i banči s njima, jer treba njihovu podršku u poslovnim pothvatima. Naprotiv, Azra (Nada Đurevska) i Ibrahim (Irfan Mensur) surađuju s ilegalnim pokretom i skrivaju lijevu Židovku Lunu (Ljiljana Blagojević), kći starog Alkalaja (Boro Stjepanović), u obiteljskoj kući. Na nju slučajno nabasa Mustafa, pa iako bi mu jako odgovaralo da je preda Nijemcima, nije to u stanju, budući da se zaljubljuje u nju. Odjednom mu više ništa nije važno, ni noćni provodi niti trbušne plesačice, htio bi samo da mu Luna uzvrati naklonost.

Film je razmjerno raskošno produciran, vrlo dobri su fotografija Danijela Šukala i glazba Esada Arnautalića, no sve ovisi o kvaliteti kopije koja je svojedobno na Pulskom festivala dobila visoke ocjene.

 

Autor teksta: Nenad Polimac