Film Doviđenja u sljedećem ratu (1980.)

118 min

KRENI GLEDATI Doviđenja u sljedećem ratu

Uživaj u velikom izboru filmova i serija za samo 30 kn/mjesečno

Dva ratna neprijatelja se susreću na odmoru u Španjolskoj.

1980.

118 min

SD

Slovenia

Žanr

Ratni

Produkcija

Vesna film

Živojin Pavlović bio je ugodno iznenađen kad su mu u Viba filmu ponudili da ekranizira roman Vitomila Zupana Menuet za kitaro na petindvajset strelov i da sam za njega napiše scenarij: dotad je uvijek on bio taj koji je nudio projekte, nikad nije dobio ovako izravnu narudžbu, tim zanimljiviju što je knjiga izazvala velike polemike u slovenskoj kulturnoj javnosti. Zupan je bio provokativna ličnost, bivši partizan koji nije bio komunist, pa mu mnoga od sjećanja na to razdoblje nisu bila ideološki podobna, međutim, u Viba filmu su procijenili da im je potreban upravo takav film. Problem je ponajviše bio u tome što je to bio skup projekt, koštao je koliko i dva cjelovečernja filma, novca tada u Sloveniji baš i nije bilo jer se snimala spektakularna ratna serija Dražgoška bitka, međutim, nakon izvjesnih odlaganja budžet je naposljetku ipak zaokružen.

Umjesto Karpa Godine, koji je već počeo pripreme za svoj redateljski debi Splav Meduze, za novog direktora fotografije izabran je Tomislav Pinter koji je scenarijem bio iznimno zaintrigiran. Film se sastojao iz dva dijela – prvi je činio suvremeni okvir koji se odigrava u Španjolskoj, tamo glavni junak Berk (Milan Puzić) upoznaje na ljetovanju Nijemca Bittera (Hans-Christian Blech), ispostavlja se da su se za Drugog svjetskog rata borili na suprotnim stranama, ali ih to sada ne udaljava nego štoviše približava, jer su obojica to razdoblje doživjeli kao nevjerojatno intenzivno iskustvo. Potaknut tim razgovorima Berk se prisjeća mladosti (sada ga glumi Metod Pevec), kada je bio ljubljanski ilegalac, kicoš i zavodnik, koji se upravo spremao u partizane i stalno bio u sukobu s ideološki rigidnim kolegama. U šumi se zbližava s Antonom (Boris Juh), partizanom koji je neovisan poput njega, i s njim prolazi najteže ratne okršaje. Pavlović je krajnje realistično dočarao partizansko ratovanje, najkompleksnije u dotadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji (iskusni Pinter pomogao mu je u realizaciji zahtjevnih scena), a film je provocirao ne samo dijelom u kojem bivši partizan razgovara s bivšim njemačkim vojnikom kao ravnopravnim partnerom nego i flashbackovima, u kojima je – kao i u Zasedi – očito da pravi heroji ginu, a drugi prisvajaju njihove zasluge. Provokativno je djelovala i scena u kojoj se glumci šminkaju za predstavu u povodu proslave partizanske pobjede, bila je to očita metafora za ono što radi čitava nova država.

Film je u Puli ostao bez ijednog priznanja, ali je zato 1982. primljen u Cannes u program „15 dana autora“. U Sloveniji je bio veliki hit, međutim, u mnogim drugim republikama uopće nije prikazivan, smatran je suviše subverzivnim. 

 

Autor teksta: Nenad Polimac