Đuka Begović

Vjeran pričama iz slavonskog podneblja, Branko Schmidt (debitirao zapaženom ratnom dramom Sokol ga nije volio) za svoj drugi film odabrao je jedini roman prerano preminulog Ivana Kozarca, rođenog u Vinkovcima, gdje je i umro 1910., od tada teško izlječive tuberkuloze, kad je imao samo 25 godina. Spomenuti roman Đuka Begović objavljen mu je posthumno u Zagrebu, ali je vrlo brzo postao klasično ostvarenje hrvatske književnosti. 

Schmidta je privukao Đuka Begović zbog slojevitih likova koje je teško bilo svesti na pozitivce i negativce. Za suradnika na scenariju uzeo je Fabijana Šovagovića, koji igra drugu glavnu mušku ulogu, a već su u Sokolu naučili što mogu jedan od drugoga očekivati. Razlika od prethodnog filma je u tome što se ovaj novi odigrava na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kad su seoska gospodarstva propadala zbog prodora kapitalizma, čemu se raspikuće poput Đuke (glumi ga Slobodan Ćustić, zvijezda nagrađivanog filma Ademira Kenovića Kuduz) i njegova oca Šime (Šovagović) nisu mogli prilagoditi.  

Radnja započinje po izlasku naslovnog junaka iz zatvora, gdje je odležao 13 godina zbog ubojstva: tu je i bitna razlika između filma i romana, u potonjem Đuka ima četrdeset godina kad izlazi na slobodu, robijao je punih 13 godina, a u knjizi je to 30-godišnjak koji je u zatvoru proveo 4 godine. Schmidtu i Šovagoviću ovo se činilo logičnije, jer Kozarac je bio premlad da realno pozicionira glavnog junaka. Đuka se nakon izdržane kazne vraća u rodno mjesto, uvjeren da je u stanju živjeti puno drukčije nego prije odlaska u zatvor, želi se brinuti za kćerkicu Smilju (Nataša Ralijan), obnoviti zapušteno imanje, ali demoni prošlosti ne daju mu mira. U flashbackovima doznajemo sve o njegovim prijašnjim dogodovštinama, koje ostavljaju mučan dojam. 

Film je trebao imati premijeru na prvom Pulskom festivalu u samostalnoj Hrvatskoj 1991., no taj nije održan zbog sve žešćih ratnih zbivanja. Prikazan je tek godinu kasnije, ali je dobio jedino nagradu za masku (Snježana Tomljanović i Halid Redžebašić), iako je najviše hvaljena vrlo estetizirana fotografija Gorana Trbuljaka, koja je pomalo odudarala od mračnog tona priče.  

 

Autor teksta: Nenad Polimac