Bitka na Neretvi

Kozara je bila jugoslavenski ratni spektakl napravljen prvenstveno za domaće tržište koji je imao uspjeha i u svijetu, međutim, naredni  Bulajićev mega projekt realiziran je kao međunarodna produkcija (koproducenti su bili Igor film iz Rima i Eichberg film iz Münchena) sa zamjetnim brojem poznatih stranih glumaca (Yul Brynner, Sergej Bondarčuk, Sylva Koscina, Hardy Krüger, Franco Nero, Curd Jürgens, Anthony Dawson, Oleg Vidov, Orson Welles). Financiran je iz najrazličitijih izvora, uz pozamašnu pomoć Jugoslavenske narodne armije, a cijena mu je navodno iznosila 12 milijuna dolara (današnjih 60 do 100 milijuna).

U tematskom središtu bila je tzv. Četvrta ofenziva, kojom su Nijemci i njihovi saveznici pokušali uništiti partizane koncentrirane u dolini Neretve, čije je kretanje otežavao velik broj ranjenika. Upravo zbog usmjerenosti na strano tržište izostala su uobičajena karikiranja njemačkih i talijanskih vojnika pa je Krüger odigrao prilično slojevit lik njemačkog časnika koji zna cijeniti hrabrost i moral protivnika, dok Dawson tumači talijanskog zapovjednika, čija je smrt jedna od najboljih scena filma. Dio filma usmjeren na partizane znatno je manje zanimljiv, u pitanju je rutinska ratna kronika s poprilično patosa (osobito kada protagonisti postanu tifusari), međutim, računalo se da će pučki štih priče zadovoljiti publiku. Produkcijski je film impresivan, kao vrlo uvjerljiva i raskošna ratna freska, s vrlo dobrom kamerom Tomislava Pintera. U Jugoslaviji je probio sve rekorde gledanosti (donekle i stoga što je bilo puno predstava organiziranih za škole, vojsku i radne kolektive), međutim, bio je itekako gledan i u Zapadnoj Europi, jer su se za dobru distribuciju pobrinuli njegovi strani koproducenti. Dužine filma variraju, njemačka verzija je za 20-ak minuta kraća, dok ona za englesko tržište – za koju je posebnu glazbu skladao legendarni Bernard Herrmann – iznosi samo 106 minuta.

Film je nominiran za Oscara, a 2010. je na Moskovskom filmskom festivalu proglašen jednim od deset najboljih ratnih filmova svih vremena. Na Pulskom festivalu 1970. prikazan je izvan konkurencije, jer se smatralo da se ne može natjecati s „običnim“ jugoslavenskim filmovima, a dio kritike sklon autorskom filmu ionako ga je ocijenio izrazito negativno. Postoje dvojbe je li najspektakularnija scena – rušenje mosta na Neretvi – stvarna ili simulirana? Navodno je prava eksplozija izazvala previše prašine i dima, što je smetalo kameri, pa je taj događaj kasnije dočaran uz pomoć makete.

 

Autor teksta: Nenad Polimac