Bele trave

Boštjan Hladnik režirao je štošta u karijeri, pa čak i „meke“ erotske filmove u Zapadnoj Njemačkoj i Švedskoj, no da će se jednom odlučiti i na socijalne drame, to se od njega nije očekivalo. To se ipak dogodilo 1976., pulski festival tada je bio vrlo slab, pa je Hladnikov „eksperiment“ tim više iskočio, no šteta je što mu žiri nije odao nikakvo priznanje. Dogodilo se ono što je već postalo uhodana praksa, kad jedan slovenski film pobere glavne nagrade (u ovom slučaju „Idealist“ Igora Pretnara), smatra se da je to dovoljno, onog drugog treba ignorirati. Scenarij je inače napisao Branko Sömen, koji je već dobio Zlatnu arenu za „Let mrtve ptice“ Živojina Pavlovića, pa je možda i to razlog zašto su „Bele trave“ ostale bez važnih nagrada. 

Radnja započinje na željezničkoj postaji u malom mjestu, Dane (Jože Horvat) je upravo odslužio vojni rok, čeka ga njegova djevojka Vera (Marina Urbanc, Hladnikovo otkriće iz romantične komedije „Ko pride lev“), njihova veza ne traje dugo nisu sigurni kako će dalje, sada kad ih naizgled ništa ne može razdvojiti. Odlaze u planinski kraj, gdje Verini roditelji imaju kuću, no ispada da to nije nikakva prednost: život u zabiti je težak i neugodan, pa se vrlo brzo odluče vratiti u dolinu, gdje oboje nalaze posao u peradarskom kombinatu. Ljudi koje tamo upoznaju ih baš ne ohrabruju, Juš (Polde Bibič) je oženjen za Olgu (Barbara Jakopič), ali ga ona otvoreno vara s Markom (Ljubiša Samardžić), kojem ne pada na pamet legalizirati tu vezu. Dane i Vera shvaćaju da tu nemaju što tražiti i da je u planinama ipak bilo bolje. 

Hladnik je vješto režirao film, koristio metafore kad god je zatrebalo i oporo oslikao svijet u kojem za mlade nema osobite budućnosti: od tada se puno toga nije promijenilo.  

 

Autor teksta: Nenad Polimac